|
|
Pala sam..potonula je moja lađa.....opet mi je život postao tmuran..taman....hvatilo me opet to vrijeme..Kada ću već jednom postati jaaka?Kada ću prestati s tim glupostima kada imam u životu sve što mi treba?Kada će nestati ova tama iz moga života? Nisam ni svijesna da svojim glupostima,glupim izjavama i onime što osječam oko srca ugrožavam život drugima...sretnima.....onima kojima je stalo do mene... No,što to ja osječam oko srca?Da li je to patnja....bol....želja za samoćom...da li je to naprosto ljubav....sreća...ushičenje.....KOJI SE ĐAVO SAMNOM DEŠAVA? Tko sam ja? Tko je taj duh koji se krije u meni...ode..i opet se vrati da bi mi život zagorčavao.....što on uopće želi od mene...? Da li je to možda poruka sa neba?Da li je to možda iskušenje Anđela i tih lijepih bića odozgora...da vide da li sam jaka..da se mogu boriti... Ne...ja to ne želim...neželim da patim...da drugi pate uz mene...želim da sam sretna..da mi sunce sja u životu..da se voljeni uz mene osječaju voljenima..da budu sretni i zadovoljni što su moji i što sam ja njihova... Ma,proklet bio taj dan kada sam se rodila....Prokleti bili snovi za kojima idem..Prokleta bila moja maštanja i čekanja da netko čita moje misli pa da mi ostvari moje snove...Prokleta bila ja sama... Zašto jednostavno ne mogu da živim na ovom planetu kojim koračam....Žašto ne mogu da budem čovjek koji sve darove svijeta shvača...koji je zadovoljan onime što ima...i netreba mu nikakav san...nikakvo maštanje... Koliko košta da mi netko podari lijepe riječi...riječi ljubavi i zadovoljstva..koliko košta da mi netko otvori stranicu moga život i izlista sve lijepo što mi se dešavalo,uzme gumicu i izbriše ružne događaje od djetinjstva do danas...Koliko košta da bi me netko zagrlio,poljubio,rekao mi "prijatelju" ili "ljubavi",onako iskreno od sveg srca,iz dubine duše... Koliko košta da bi netko sjeo,popio kavu samnom i poslušao moje iskrete patnje,boli,probleme,shvačanja i neshvačanja..kome bih bez problema mogla reći ne,nerazumijem što želiš reći,pred kime bih mogla onako glasno,jecajući zaplakati...tko bi me snažno zagrlio i poklonio mi svoje rame da se isplačem...a ne bi me osuđivao..i govorio mi da sam već dosadna..Još uvijek me peku one stare rane..oni strahovi i boli...jer ostao je trag..tamo gdje sam pala....ostala je mrlja mala..kao d aje netko zgazio..trulu višnju... Postoji li itko na ovome svijetu da posluša mene,da me ne osuđuje,zagrli i udjeli koji savjet..pomogne mi da napokon postanem vedra..sretna..pozitivna....da me upučuje..a ne okrivljuje..... Mislim da ne,nikome nije stalo do mene...svi mi kažu proči će me to s vremenom,ali neće,nitko ne shvača..da meni treba netko tko će mi pomoći u tome...oni samo kažu da mi oni u tome ne mogu pomoći,da si moram ja sama pomoći...i nema druge.... Proklet bio taj srpanj...trinaesti dan toga mjeseca..i ta 90-ta godina kada sam se rodila..kada su me poslali na ovaj svijet..i svi se veselili zbog mene...a sada pate uz moje probleme... Prokleta bila sama ja..i da nema nikoga...rado bih da si uzmem taj oštri predmet...da me nakon izgubljene krivi nađu u kupaoni,u sjedečem položaju..nađu ovo pismo...vide moju patnju..i shvate zbog čega sve to..da shvate da su oni mogli biti ti koji bi me spriječili....ali nemam snage...želim ostariti..želim živjeti.....i doživjeti još mnoge lijepe stvari..iako znam da me čekaju i ružne..... A sada idem....ode da se oprostim sa njime..ako uopće dođe..ako me uopće više bude volio nakon svega što sam mu rekla..Ma,hoće znam ja to...ali nisam više sigurna u potpunosti..... Ode,da uzmem taj žilet i da se oprostim sa svijetom.... Zbogom vam želim..i pozdravit ću vas sve sa svojim posljednjim letom..kada budem letila u zoru...prema suncu gdje izvire iza oblaka..prema mjesecu koji bježi..i zvijezde da pronađem..a u večernjim satima ispisati ću vam svoje ime..i imena meni dragih ljudi..svjetljet će samo za vas..ali mene više neće biti...mene više nećete morati gledati...i nadam se samo DA ĆE TE KADA ODEM BITI PUNO SRETNIJI!
Malo sam gledala po ormaru..malo sam sjedila i razmišljala..ima toliko stvari koje nikada u životu nisam obukla..od fora suknjica,kratkih hlačica..do neznam čega..ima puno stvari koje nisam učinila kako treba..kojima se nisam suprostavila..kojima neznam vladati i upravljati... Zbog čega sve to?Zašto sam takva... Otkrit ću vam jednu tajnu....Jako sam sramežljiva...jako sam bojažljiva....jako sam negativna... Nesječam se da sam vam ikada pričala kako sam ostala bez samopouzdanja i kako je moj život bio okrenut naglavačke....Ni neću..neću vas opterečivati..neću vas zamarati...ne zanima vas to sigurno.... No,moram reći...moram priznati...moram vam priznati to protiv čega ne mogu da se borim..to što mi stvara velike konflikte i probleme u životu... Voljela bih nekada izači u grad...nekada obući onako neku sexy suknjicu ili kratke hlačice...malo iznenaditi svoga dragoga..ali ja se bojim da imam grbave noge...da mi nisu ravne i da nisu tako lijepe kao kod drugih djevojaka... Voljela bih nekada reći nekome "ne",pa makar da me pita i za cigaru...voljela bih se učiti reći to "ne","ne"i "ne"..ali nemogu....nemam snage... Voljela bih nekada proči gradom,uzdignute glave,da se svi okreću za mnom,da me onako ogledavaju,makar kao umišljenu kučku... Voljela bih da se mogu nasmiješiti,a da pri tome ne mislim da su mi zubi užasni...ružni...žuti..i ne privlačni.. Voljela bih nekada iznijeti svoje mišljenje..reći nekome:"E,pa nisi u pravu,to ti je ovako i onako,tako i nikako više"! Ali ne mogu.... uvijek pogledavam te djevojke,mlađe i starije od mene...one tako ponosno šetaju gradom,oblače privlačnu obleku da bi se svakom muškarcu digao...One se tako lijepo drže,smiješe i znaju reći ne...A ja..ja sam tako sramežljiva..Kada Nikola s nekom simpatičnom ženskicom priča,uvijek mislim da pričaju o meni,da mu ženskica govori "ma daj vidi je kako je ružna Nikola šta će ti ona,ti zaslužuješ ljepše i bolje"..i ne uhvati me bol ljubomore..nije već duže vrijeme..napokon sam povukla tu ljubomoru iz sebe..jer dok je on samnom,i dok ga vidjam svaki dan,dok me iznenađuje i govori da me voli..i dok me ljubi..neželim razbijati glavu da li me vara ili šta..jer biti će nam još gore u braku..a ne želim naš budući život dovesti u opasnost...Volim ga...najviše na svijetu..i voljela bih da mi nekada netko kaže kako sam se super obukla,kako imam dobar stil oblačenja,kako imam dobru liniju,ili da netko nekada traži moj savjet..da vidim da netko u meni vidi prijatelja..Ali to je veoma teško..to neznam kada ću doživjeti i čuti.. Ali znam..samo znam da ću se početi truditi da sakrijem tu svoju sramežljivost,da obučem nekada nešto sexy pa makar me nitko ne pohvalio,da pokažem svoj osmijeh jer je lijepo vidjeti nasmijanu osobu,da se napokon suprostavim i kažem NE,i da napokon mogu uz svoga dragoga ili sama hodati uzdignute glave,ponosna na sebe jer moj život cvate,i nemisliti što drugi misle o meni..ja bih trebala biti ponosna.... I lako je to sve govoriti..znam da si to nikada neću ostvariti...Ali sada mi je puno lakše,dok sa svojih plavih očiju brišem suze..puno mi je lakše jer sam to podjelila s vama..i puno se bolje osječam.. Ostavljam veliki kizzzz i pozzzzz
Sjedim...u jutarnje doba kada nisam navikla da uopće budem kod kuće.Ubijam dosadu u ovoj sobi samoće...Dosadno je...Skuhaj..Operi..malo počisti...i što još....da li da svaki dan pravim generalke u kući..ma šta ja znam..Valjda je došlo to doba da malo budem i kod kuće....Nedostaje mi škola,druženje,nove šale i fore..ludiranja....No,evo i ovima je škola gotova..Ljeto slijedi....Tamo negdje u susjednoj sobi,trešti muzika od koje mi se već polako diže kosa na glavi...smiksam joj mp3,a ona od toga svega već mjesec dana sluša par pjesama...Mislim da su i susjedi već rogove dobili..Ne bi bilo čudo.... Još uvijek ne znam što je život....Zašto ga svi toliko cijene.... I često noću,kada moj dragi ode od mene...zagrlim tog slatkog medvjedića koji mi tamu osvjetljava duginim bojama,uronim glavu u prazan jastuk....I dok mi on želi laku i mirnu noć..slatke snove...meni se grči u stomaku..Opet me isti dan čeka..Opet sve iz početka..Kasno leganje..buđenje i prije mame koja ide na posao....Pušenje..kava...stotinjak kava na dan...a sve ispijem sama....bez prijatelja...bez ikoga...Čekam da otkuca 16.00h da mama dođe kući,pogledam na sat,pa i Nikola završava s poslom...Žudim da se noć spusti..žudim da mjesec izađe....moja Buba mi dolazi...skračuje sate... Ali....opet me uhvati žudnja za prijateljima...žudnja za onim krasnim trenutcima....Svi su se raspršili na svoje strane..Ponekada me moja najbolja frendica iznenadi kada dođe na kavu..Ponekada ja odem do nje..Ali kada dan-dva propustimo taj trenutak,ne viđamo se tjednima... A gdje je osmijeh tu?Gdje je sreća tu? S majkom više nemam o čemu pričati....uvijek smo pričale o šk.doživljajima...uvijek me ona savjetovala..Sada me više ništa ne pati..Ja i Nikola smo nakon godinu i nekoliko mjeseci napokon našli jednaku valnu duljinu...Napokon se nesvađamo zbog gluposti..ma uopće se ne svađamo...To je jedno jedino što me usrećuje... Bliži se i 13.07.,bliži se moj 18.rođendan... znam da mama nije pri nekim parama,tata je daleko od nas..stegne mi se oko srca,suze mi navru na oči kada se sjetim da dolazi 2 tjedna poslije mog rođendana... Prva sam osoba koja neće proslaviti svoj 18.rođendan...Prva sam osoba,bar mislim koja se neće naroljati kao majka za svoj 18.rođendan....Što će ljudi misliti?Što će ljudi reći? Ne želim mamu ni pitati da mi napravi feštu za rođendan..Znam da nema kako... Ma,nema veze....preživjet ću taj dan... A to je taman sa subote na nedjelju...Šta će mi frendovi reći ako ne platim piće-dva u gradu....A Bože?!!!! Milijun pitanja...a odgovori se kriju negdje daleko....u dubini crne noći...iza sjaja zvijezda i onog mjeseca žutog...Svi oni kriju odgovor na patnju moju... Želim ići u duhan...želim si zaraditi neku paru...Možete misliti šta mi mama i Nikola na to kažu... Kud sam osjetiljiva na sunce...i svake me godine zdere sunčanica,tu još i ljepljive ruke..umor...Pa Bože nisam princezza pa na se nesmijem prljati i umarati....Kao taj je posao težak...ma možeš si misliti..Pa dokažite mi da je težak..Pustite me da odem na jedan dan..ako više ne budem mogla,ja ću priznati da je teško i odustati....Neželim si tražiti posao kao kuhar...Želim da idem na ekonomiju...Sada se barem mogu kvalificirati za bilo šta...Ali i za to moram zaraditi..Kako?Gdje?Nema mjesta za mene....Ja to ne mogu...jbg... Ja neznam...još..sve te brige života... Ali znam da neznam šta je život,i zašto ga svi toliko cijene,jer meni moj život ne znači ništa NIKOME NIJE STALO DO MENE!
Danas ti dozvoljavam da me prevariš,pod uvijetom da me ne ostaviš.Danas ti dozvoljavam da uživaš u životu,tko zna hoćeš li sutra moći.Kao i što sebi dajem dozvolu,da danas uživam u životu,tko zna gdje ću sutra biti,tko zna hoću li sutra moći. Nitko nezna što mu donosi danas,suze ili smijeh,neznamo da li čemo doživjeti sutra,na brzinu činimo veliki grijeh. Upuštamo se u gluposti,činimo ludosti,samo zato što neznamo hoćemo li sutra preživjeti. I majka mi govori,Marijana uspori tempo..Marijana žuriš,sve ćeš stići. Nitko nezna kako ja razmišljam.Nitko nezna da neznam da li ću doživjeti sutra. Danas mi je idol moja soba i samoća,sutra ću htijeti lumpovat i dane skraćivati. Škola je završila,kome da se posvetim,kuda da idem? Prijateljis u otišli svojim putem,tko bi rekao da će tako brzo vrijeme proči.Još sam mlada da odrastem,još sam mlada se kao moja majka ponašam. Dane ću skračivati kuhajući,peglajući....a tako je malo posla...Nema prijatelja da kave ispijamo..Nema ih da dane kratimo.... I tko bi rekao da će nam sutra biti zabranjeno da se viđamo..Da vrijeme u školi provodimo...Da viđamo ta luda i otkačena lica..Da slušamo probleme drugih učenika.... Danas sam bila sretna,uživala u djetinjstvu,a sada me čekaju novi koraci u životu..Nove staze kojima ovisi moja budućnost i sreća....Kojima će moja djeca sutra živjeti..Koliko ću im moći pružiti... Danas još gori zeleno...Priroda oko mene,cvijeće i sjaj sunca što me obasija sve do ovog stola....A sutra ću biti u krvi boli i tame...i suze će na licem da poklize jer nema više one dječije dobi..Dijete nitko od nas više nije.... Želim da se vratim u ono doba..Doba koje je bilo još one srijede...Tko bi rekao sutra kada svane...da više neću biti ona stara... Sada imam više vremena...Bila sam nekada bez brige i pameti..Probleme nam je stvarala škola... A sada su problemi još veći..Neznamo kojim putem krenuti..kuda se okrenuti...i tko ćemo postati.... Moramo pametne odluke donijeti..da bi u budućnosti živjeli sretni....I obavljeti poslove koje smo mogli zaobići zbog škole i učenja... Sada je život tek ŠKOLA MUČENJA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
1.brat,ja,Nikola i mama 2.ja 3.samo ja 4.seka,Nikola i ja 5.Striko,ja,Nikola i strina pussa
1.slika za pano 2.ja i Nikola izlazak 3.ja i Nikola valcer 4.ja i mama valcer 5.Danijel,Maja,ja i Nikola p.s. slike su slikane mobitelom i zato se malo slabije vidi,obečala sam slike sa maturalne,pa bar da vam ih dan..A ostatak slijedi.... pussa
I jutro je bacilo svoje sjeme,zasjalo je sunce,ugrijalo mene.Nedostaje mi netko čije me zrake grle,nedostaje mi netko da me grije.I bila sam s početkom ovoga dana,bačena u ponor,digla sam se odatle i krenula novim putem.U podne sam potonula kao Titanik,onda sam izronila da ti napišem koji stih.Dan se polako primiče kraju,a valjda ćeš kada zađeš priči mome zagrljaju.I mjesec će da zasja,tvoj prijatelj sa neba,da ti pokaže put,da ti kaže tko te treba.Zvijezde će moje ime da pišu,I vidjet ćeš onu zvijezdu sjajem najvišu.Ona će biti kraj prozora moga,pokazat će ti da želim još uvijek biti dio srca tvoga.A kada mjesec ode,u duboke vode,kada zvjezde ponese,na daleki put,ti ćeš opet posijan biti i tvoje će me zrake ljubiti.Otići ćeš od mene,al ostavit me nećeš,darovat osmijeh odozgora ćeš....I slati ćeš mi poljupce i svoje zrake tople,da mi poruče tvojim glasom "DOBRO JUTRO NAJMILIJE MOJE"!!!!!!!!
Sjedim u polumraku sobe samoće..tvoje oči su sklopljene i lutaju snovima...Možda tražiš mene,u zelenilu sreće...Možda sanjaš moje tijelo u crvenilu bola...Možda ništa ne sanjaš...ali samo naslučujem... Gledam nebo puno zvijezda,poželim da mi se barem jedna na dlanu stvori,da poželim najljepše želje za tebe,da ti nebo pokaže koliko te volim.Skini mi zvijezde sa neba,samo to je ono što mi treba,zagrli me i reci nježne riječi,uhvati za ruku i odvedi putem ka sreći.Umijesto ove mračne hladnoće,darujem ti vedrinu i toplinu,šaljem ti svog Anđela Čuvara i Božji blagoslov,neka te čuvaju za danima koji slijede... A za uzvrat te molim sjaj onih zvijezda sa neba,jer samo tvoja ljubav meni treba....
NA OVIM SLIKAMA PRIKAZANO JE SLJEDEČE... 1.SLIKA moja bast frendica Danijela na ljuljačci u našem omiljenom kafiću u koji smo zalazile prije i poslije škole.."David"! 2.SLIKA kolegica Gordana i ja na drvetu...vjerujte mi bile su teške muke popeti se! 3.SLIKA moja bast frendica drži kolegicu Anu na ramneima..inače Ana je jedna od najlakših cura iz razreda,ja sam Leli pala na brzinu jer sam teška...šteta što nemam te slike 4.SLIKA jučerašnji dan proveden na školskom dvorištu,malo dalje od škole naravno! 5.SLIKA razrednik H.Vlahov dopušta svojim dragim učenicima da ga fotografišu!Njegov nadimac:Hrca,Buco,Vuco-valjda se vidi da lići na Vucu p.s. imam još i jedan video ali neznam kako ga staviti...šteta...slika nema nešto mnogo..ali važno da sam odlučila barem malo podjeliti svama..veliki zagrljaj i poljubac vam ostavljam!
Ne govoriš mi više kuda se krećeš, ne govoriš mi jade svoje, želim ti i prijatelj biti, ne tišti srce moje. U ovo subotnje večer, neka moje srce strijepi, da te nisam pitala kada stižeš, ne bi mi ni rekao gdje si.... Možda ćeš i reći da si u pravu, ali u redu nisi.. Cijeli svijet će ti reći što i ja... Ne dam da se igraš protiv moga ponosa... Jednoga dana nikoga ti neće biti, ostat ću ti samo ja, trebat će ti prijatelj i netko tko te shvaća, ali tada opet na ponos neću dati, tko je znao sve o tebi prije, uzmi telefon i izvoli ga zvati.. Neka ti on pomogne, neka te on savjetuje, a ja ću biti ta tvoja robinja, koja ni prstom maknuti neće i dalje, a da ti ne javi kamo se kreće, i uvijek ćeš znati sve moje jade i probleme, a tvoji jadi neće zanimati mene... I voljet ćeš me svim srcem, ostaviti me nećeš moći, a trebat će ti prijatelj koji će te shvatiti, molit ćeš me da ti i prijatelj budem, ali preko ponosa neću priječi, ostajem ti djevojka i kuda se krećeš nemoraš mi reći... U redu nisi, to neka ti je jasno, kada shvatiš da sam u pravu već će biti kasno... Ali unatoć svemu još uvijek te volim, uz tebe ću provesti cijeli vijek, s tobom ću biti cio život, pustit ću te da radiš po svom, no,kada tada zatrebat će ti zagrljaj moj.... pusa